Stigao sam avionom Lufthanse točno u 23.10 po kako ja to kažem Dubai-skom vremenu (dva sata su ispred nas u srednjoj Europi) na aerodrom. Prošao sam po tko zna koji puta famozno skeniranje zjenice oka, prekled putovnice, zgrabio sam prtljagu i pravac hotel Star Metro. Budući da uvijek imamo u 1 sat poslije ponoći sastanak za slijedeći let (za Bagdad) nisam baš bio nešto raspoložen jer kakve sam sreće ovaj puta ostajem u Dubai-u samo dva sata. Odmah po dolasku u hotel predstavnik kompanije me obavijestio da nisam u planu za let jer ima puno ljudi na čekanju i da ostajem sigurno dva dana.
Informacija koja je vrijedna dobrog raspoloženja i osmjeha od uha do uha. Druga informacija je bila da je hotel popunjen i da moram ići u drugi hotel Hallmark i da mi je kompanija već rezervirala smještaj tamo. Ma nema veze bitno je da ostajem, a to znače nema spavanja slijedeće
dvije noći. Doslovno sam odletio do Halmarka, brže bolje prijavio na recepciju i pravac u sobu. U sobi su već bila dvojica iz moje kompanije koji su se pripremali na odlazak na aerodorm jer odlaze na godišnji odmor. Nisam se baš puno obazirao na njih nego sam uletio u kupaonu na brzopotezno tuširanje i spremanje jer u Dubaiu svi noćni klubovi rade do tri sata ujutro. Znači imam još tri sata na raspolaganju za noćni život. Za nekoliko minuta već sam bio na recepciji dotjeran za provod i onda ŠOK. Otvorim novčanik jer sam htio promijeniti 200 dolara u Dirhame, a novčanik suh ko suha krpa, nema, nema ništa od dolara na vidiku. Znam da sam spremio još kod kuće 600 dolara, nešto eura i ostalo je i koja stotka od kuna u novčanik, a sada stoji samo nekoliko kuna i 20 eura i to je to. Vratim se u sobu pregledam cijelu prtljagu dva puta love nema. Da li je netko "poplašio" moju lovu ili sam ja baksuz zaturio negdje te zelembaće ali NEMA ništa na dohvat ruke. Prošla me volja za noćnim životom i lutanjem po Dubaiu. Izvučem iz prtljage preostalih 200 dolara koje uvijek ostavljam za "nedaj Bože" ili za ovakav slučaj koji sam baš sada doživio.
Spustim se u prizemlje hotela kao pokisla kokoš, "uzmem" taksi da me odveze do prvog McDonalda da barem pojedem nešto. Možda mi popunjen stomak s jednim Big McMenu potaknje mozak da se sjeti gdje bi mogli biti zelembaći. Završim s jelom uzmem taksi i nazad u hotel. Izađen iz taksija i nisam ni dotako vrata hotela i opet ŠOK.
dvije noći. Doslovno sam odletio do Halmarka, brže bolje prijavio na recepciju i pravac u sobu. U sobi su već bila dvojica iz moje kompanije koji su se pripremali na odlazak na aerodorm jer odlaze na godišnji odmor. Nisam se baš puno obazirao na njih nego sam uletio u kupaonu na brzopotezno tuširanje i spremanje jer u Dubaiu svi noćni klubovi rade do tri sata ujutro. Znači imam još tri sata na raspolaganju za noćni život. Za nekoliko minuta već sam bio na recepciji dotjeran za provod i onda ŠOK. Otvorim novčanik jer sam htio promijeniti 200 dolara u Dirhame, a novčanik suh ko suha krpa, nema, nema ništa od dolara na vidiku. Znam da sam spremio još kod kuće 600 dolara, nešto eura i ostalo je i koja stotka od kuna u novčanik, a sada stoji samo nekoliko kuna i 20 eura i to je to. Vratim se u sobu pregledam cijelu prtljagu dva puta love nema. Da li je netko "poplašio" moju lovu ili sam ja baksuz zaturio negdje te zelembaće ali NEMA ništa na dohvat ruke. Prošla me volja za noćnim životom i lutanjem po Dubaiu. Izvučem iz prtljage preostalih 200 dolara koje uvijek ostavljam za "nedaj Bože" ili za ovakav slučaj koji sam baš sada doživio.
Spustim se u prizemlje hotela kao pokisla kokoš, "uzmem" taksi da me odveze do prvog McDonalda da barem pojedem nešto. Možda mi popunjen stomak s jednim Big McMenu potaknje mozak da se sjeti gdje bi mogli biti zelembaći. Završim s jelom uzmem taksi i nazad u hotel. Izađen iz taksija i nisam ni dotako vrata hotela i opet ŠOK.
Gdje je putovnica, a u materinu ostavih putovnicu u taksiju. Pogledao sam onako žalosno niz ulicu a taksija više nigdje na vidiku, zapravo prolaze desetci taksija ali gdje je onaj koji je mene dovezao. Jedino što znam da je vozač pakistanac i da je taksi imao žuti krov jer se po boji krova raspoznaju kompanije (ima ih žuti, crveni, plavi, zeleni i narančasti i sveukupno ih ima više od 10 tisuća u Dubai-u).
Pomislih ovakav baksuz se rađa samo jednom na ovoj kugli zemaljskoj. Munjevito otrčim do recepcije objasnim što mi se dogodi i zamolim za pomoć. Moram priznati da se osoblje hotela odmah angažiralu u zvanju policije u nadi da bi policija što prije pokrenula neke radnje u pronalasku moje putovnice. Jedan mladić koji je radio na recepciju izašao je van i pokušao zaustaviti jedan od taksija koji ima žuti krov. Nakon kratkog razgovora donešena je odluka da probam otići u kompaniju kako bi pokušao prepoznati vozača, ali vjerojatnost je bila vrlo mala jer kompanija koja je vlasik taksija s žutim krovom ima blizu 2000 vozila što znači oko 4000 vozača (jedno vozilo voze dva vozača, svaki po 12 sati). To vam je kao da na nekom manjem nogometnom stadionu tražite osobu koju ste vidjeli samo jednom u životu i to na desetak minuta. Vozili smo se točno 28 km. Budući da sam vjernik sjetio sam se da katolici koji "upadnu" u ovakvu situaciju da izgube nešto traže pomoć od sv. Ante. Cijelim putem sam tražio poluglasno pomoć od sv. Ante jer sam mislio da nema šanse da više vidim svoju putovnicu, a to znači ostanak bez love u Dubaiu i čekanje danima za papire i naravno gubitak posla. Pitao me taksista koji je inače pripadnik Budističke religije "Tko ti je taj Ante". Odgovorio sam mu ma to je moj prijatelj. Stigosmo napokon do parkinga od taksi kompanije, a tamo stotine taksija i svi isti, ista marka vozila, ista boja, ko jaje jajetu. E Damire koji si ti baksuz, pa gdje sada da nađem auto koje je mene vozio a još gore od svega naguralo se tu i nekoliko stotina taksi vozača. Nekako su i oni izgledali kao i ovi automobili da sliče svi jedan drugome. Čim smo stali vozač je izletio van i počeo dovikivati ostale vozače prepričavajući im događaj, a ja sam ko riba na suhom počeo tražiti tamo nekog pakistanca između 4000 pakistanaca.
Pomislih ovakav baksuz se rađa samo jednom na ovoj kugli zemaljskoj. Munjevito otrčim do recepcije objasnim što mi se dogodi i zamolim za pomoć. Moram priznati da se osoblje hotela odmah angažiralu u zvanju policije u nadi da bi policija što prije pokrenula neke radnje u pronalasku moje putovnice. Jedan mladić koji je radio na recepciju izašao je van i pokušao zaustaviti jedan od taksija koji ima žuti krov. Nakon kratkog razgovora donešena je odluka da probam otići u kompaniju kako bi pokušao prepoznati vozača, ali vjerojatnost je bila vrlo mala jer kompanija koja je vlasik taksija s žutim krovom ima blizu 2000 vozila što znači oko 4000 vozača (jedno vozilo voze dva vozača, svaki po 12 sati). To vam je kao da na nekom manjem nogometnom stadionu tražite osobu koju ste vidjeli samo jednom u životu i to na desetak minuta. Vozili smo se točno 28 km. Budući da sam vjernik sjetio sam se da katolici koji "upadnu" u ovakvu situaciju da izgube nešto traže pomoć od sv. Ante. Cijelim putem sam tražio poluglasno pomoć od sv. Ante jer sam mislio da nema šanse da više vidim svoju putovnicu, a to znači ostanak bez love u Dubaiu i čekanje danima za papire i naravno gubitak posla. Pitao me taksista koji je inače pripadnik Budističke religije "Tko ti je taj Ante". Odgovorio sam mu ma to je moj prijatelj. Stigosmo napokon do parkinga od taksi kompanije, a tamo stotine taksija i svi isti, ista marka vozila, ista boja, ko jaje jajetu. E Damire koji si ti baksuz, pa gdje sada da nađem auto koje je mene vozio a još gore od svega naguralo se tu i nekoliko stotina taksi vozača. Nekako su i oni izgledali kao i ovi automobili da sliče svi jedan drugome. Čim smo stali vozač je izletio van i počeo dovikivati ostale vozače prepričavajući im događaj, a ja sam ko riba na suhom počeo tražiti tamo nekog pakistanca između 4000 pakistanaca.
I onda ŠOK, ugledao sam vozača koji je mene vozio, refleksno sam viknuo gledajući u njega, a kada je on pogledao u mene i nastavio hodati dalje pomislio sam ma pričinilo ti se od stresa i panike. Međutim okrenuo se on i rekao ja tebe znam ja sam tebe odvezao do Halmark hotela prije nekoliko minuta. Skočio sam od sreće, zgrabio ga zagrlivši ga više u namjeri da mu nedozvolim da se odmakne od mene. U sekundi sam mu objasnio zašto ga tražim i već smo ubrzanim hodom jurili prema njegovom autu koji je bio parkiran jedno 300 m od tog mjesta. Zajedno s nama dvojicom krenuli su skoro svi okupljeni vozači . Stigosmo do auta, dok je otključavao vrata suvozača srce mi je pumpalo milion na sat. Čim je otvorio vrata ugledao je moju putovnicu na podu. Zgrabio sam ju i počeo onako od veselja i suznih očiju ljubiti sve po redu, svi su zapljeskali kao da sam postigao pobjednički gol na nekoj važnoj utakmici.
Oh koje olakšanje poslije ovoga. Pita me vozač koji me dobvezao do parkinga gdje ćemo sada, ma u hotel kuda da idem nemam ni kinte u džepu usred Dubai-a.
Kada sam se vratio u hotel nitko nije mogao vjerovati da sam pronašao putovnicu. Obavijestio sam policiju o mojem uspjehu. Poslije toga sam dugo, dugo, dugo sjedio jer od silnog uzbuđenja nisam mogao zaspati. Više mi nisu bili važni novci koje sam izgubio, bitno je da sam vratio svoju putovnicu, da sam zadržao svoj posao i da sam se lišio velikih problema.
Slijedeća dva dana ipak sam proveo mirno razgledavajući dubaisku fantastiku, onako pješaka ili šlepajući se s nekim od prijatelja iz kompanije.
Drugi dan sam zaustavio jedan taksi i u njemu vozač koji me vozio na parking kompanije. Kaže mi on da u pet godina koliko radi kao taksista još nikada nije vozio jednu te istu osobu dva puta, kaže ovo je čudo i na kraju kada sam izlazio iz taksija reče mi on onako ozbiljno "Onaj tvoj prijatelj Anto je izgleda dobar kada ti je jučer pomogao", pitao sam ga koji prijatelj Anto, a on mi reče "pa znaš onaj kojeg si tražio da ti pomogne da pronađeš putovnicu". Izašao sam van i gledao sam za
njim misleći otkud se ti sjećaš mojih riječi koje sam ponavljao.
Kada sam se vratio u hotel nitko nije mogao vjerovati da sam pronašao putovnicu. Obavijestio sam policiju o mojem uspjehu. Poslije toga sam dugo, dugo, dugo sjedio jer od silnog uzbuđenja nisam mogao zaspati. Više mi nisu bili važni novci koje sam izgubio, bitno je da sam vratio svoju putovnicu, da sam zadržao svoj posao i da sam se lišio velikih problema.
Slijedeća dva dana ipak sam proveo mirno razgledavajući dubaisku fantastiku, onako pješaka ili šlepajući se s nekim od prijatelja iz kompanije.
Drugi dan sam zaustavio jedan taksi i u njemu vozač koji me vozio na parking kompanije. Kaže mi on da u pet godina koliko radi kao taksista još nikada nije vozio jednu te istu osobu dva puta, kaže ovo je čudo i na kraju kada sam izlazio iz taksija reče mi on onako ozbiljno "Onaj tvoj prijatelj Anto je izgleda dobar kada ti je jučer pomogao", pitao sam ga koji prijatelj Anto, a on mi reče "pa znaš onaj kojeg si tražio da ti pomogne da pronađeš putovnicu". Izašao sam van i gledao sam za
njim misleći otkud se ti sjećaš mojih riječi koje sam ponavljao.
Meni kao vjerniku još odzvanja u mislima ime sv. Anto.
